u originalu: Body Language
autor: Allan Pease
godina: 1981
izdavač: AGM, Zagreb
dimenzije: 17,5 x 22,5 cm
broj stranica: 171
cijena: 144,00 kn
Približavajući se kraju dvadesetog stoljeća posvjedočili smo pojavi nove vrste socijalnih znanstvenika – promatračima tijela. Baš kao što promatrači života ptica uživaju u praćenju života ptica i njihova ponašanja, tako i promatrači tijela razmatraju kretnje i signale ljudskih bića. Proučavaju ih u društvenim okolnostima, na plaži, televiziji, u uredu ili bilo kakvoj drugoj situaciji u kojoj ljudi međusobno opće. Promatrač proučava ponašanje i želi shvatiti akcije drugih ljudi da bi, naposljetku, saznao više o sebi i o tome kako razvijati i poboljšavati svoje odnose s drugim ljudima.
Čini se gotovo nevjerojatnim, nakon milijun i više godina ljudske evolucije, da su se neizgovarane poruke u međusobnoj komunikaciji počele aktivno proučavati tek šezdesetih godina prošlog stoljeća, te je javnost postala svjesna njihova postojanja tek nakon što je 1970. Julius Fast objavio svoju knjigu o govoru tijela. Bio je to sažetak istraživanja koje su bihevioristi proveli o neizgovaranim porukama do toga doba. Čak i danas, mnogi su ljudi nesvjesni govora tijela, a kamoli važnosti tog govora u njihovu životu.
Charlie Chaplin i mnogi drugi glumci nijemog filma bili su pioniri vještina komunikacije bez riječi; takvo umijeće bilo je jedino sredstvo kojim su međusobno općili na filmskom platnu. Svakog se glumca cijenilo po tome koliko je bio kadar jasno komunicirati gestama i drugim signalima tijelom. Pojavom zvučnog filma takva su glumačka sredstva izgubila na vrijednosti pa su mnogi važni glumci nijemog filma pali u zaborav, a njihova mjesta preuzeli su drugi glumci, vičniji govornoj komunikaciji.
Cto se, pak, tiče stručnih studija o govoru tijela, možda je u razdoblju do dvadesetog stoljeća najznačajnije djelo “The Expression of the Emotions in Man and Animals”, Charlesa Darwina, objavljeno 1872. To je djelo potaklo suvremena istraživanja o facijalnim izražajima i govoru tijela, pa su otada mnoge Darwinove ideje i zapažanja potvrdili suvremeni istraživači na mnogim stranama svijeta. Od toga vremena istraživači su otkrili i zabilježili gotovo milijun neizgovorenih znakova i signala. Albert Mehrabian otkrio je da u cjelovitom utjecaju jedne poruke 7 posto pripada govornom (samo riječi), 38 posto glasovnom (uključujući ton glasa, moduliranje i druge zvukove), a 55 posto neizgovorenome. Profesor Birdwhistell došao je do sličnih omjera o utjecaju komunikacije gestama među ljudima. Prosudio je da prosječan čovjek riječi izgovara svega deset ili jedanaest minuta dnevno, te da rečenica u prosjeku traje 2,5 sekunde. Kao i Mehrabian, i on je zaključio da je govorna komponenta iz ravnoga razgovora manja od 35 posto, a da se 65 posto komunikacije odvija neizgovorenim porukama.
Većina istraživača općenito se slažu da se govor ponajprije koristi za prijenos informacija, dok se geste i kretnje rabe u prenošenju raspoloženja, te samo u nekim slučajevima zamjenjuju govorne poruke. Primjerice, žena će muškarcu uputiti”pogled koji obara”, prenijet će mu vrlo jasnu poruku, a da i ne otvori usta.
Bez obzira na obrazovanje, riječi i pokreti pojavljuju se zajedno takvom predvidljivošću da Birdwhistell tvrdi kako dobro uvježbana osoba može reći kakvim se pokretima služi čovjek kojemu čuje samo glas. Jednako, Birdwhistell je naučio otkriti kojim jezikom osoba govori promatrajući samo njezine kretnje i pokrete.
Mnogi suvremenici teška srca primaju da su ljudi u biološkom smisli još uvijek životinje. Homo sapiens je vrsta primata, majmun glatke kože koji je naučio hodati na dvije noge i ima razvijen mozak. Poput drugih vrsta, nama vladaju biološka pravila koja kontroliraju naše akcije, reakcije, govor tijela, geste. Čudesno je kako ljudska životinja vrlo rijetko postaje svjesna da položaj tijela, pokreti i kretnje mogu ispričati sasvim drugačiju priču od one koju čovjek izgovara vlastitim glasom.
Sposobnost oparanja, predosjećaj i slutnje
Sa stručnog gledišta, kad god nekoga nazovemo “perceptivnom” ili “intuitivnom” osobom, mislimo na njegovu ili njezinu sposobnost da otkrije što znači izražavanje kretnjama druge osobe i usporedi ih s onim što signalizira riječima. Ili drugačije, kada kažemo da imamo “slutnju” ili “osjećaj u želucu” kako nas je netko slagao, zapravo shvaćamo da se njegov govor tijela i izrečene riječi ne poklapaju. Riječ je o istom onom što govornici zovu reakcijom javnosti ili odnosom grupe. Primjerice, ako publika sjedi zavaljena u stolice, sa spuštenim bradama i rukama prekriženim na prsima, “perceptivni” govornik naslutit će da njegove riječi ne nailaze na odjek. Bit će mu jasno kako mora promijeniti način nastupa, želi li pridobiti slušateljstvo. Jednako tako, govornik koji nema razvijenu takvu sposobnost opažanja ići će iz pogreške u pogrešku.
Rene općenito resi bolja sposobnost opažanja nego muškarce i ta je činjenica dovela do one čuvene teze o “ženskoj intuiciji”. Rene imaju određenu sposobnost da prikupe i odgonetnu neizgovorene signale, kao što imaju i vrlo izražen osjećaj za sitne detalje. Otuda, vrlo je malo muževa kadrih slagati ženi i živjeti s time i obrnuto, većina žena sposobna je navući muškarcu kapu na oči a da on toga nije ni svjestan.
Ta ženska intuicija osobito je vidljiva u žena koje su tek rodile. Prvih godina majka se oslanja isključivo na vezu kretnjama u komunikaciji sa svojim djetetom, pa se vjeruje da je to razlog zašto žene često imaju razvijeniju sposobnost opažanja nego muškarci.
Urođeni, genetički, naučeni i kulturni signali
Još uvijek se istražuje i raspravlja ne bi li se otkrilo jesu li signali kretnjama urođeni, naučeni, genetički transferirani ili stečeni na neki drugi način. Podaci su prikupljeni promatranjem slijepih i/ili gluhih ljudi koji nisu mogli naučiti signale kretnji slušanjem ili gledanjem, promatranjem gesti u ponašanju ljudi različitih svjetskih kultura, niti proučavanjem ponašanja majmuna, nama najbližih u antropološkom smislu.
Zaključci ovog istraživanja upućuju da se geste svrstavaju u nekoliko vrsta. Primjerice, mladunčad glavnine sisavaca rađa se s jasno vidljivom sposobnošću da siše, pa je očito da je riječ o urođenoj ili genetičkoj sposobnosti. Njemački znanstvenik Eibl-Eibesfeldt otkrio je da se izraz smijeha u djece koja su rođena gluha ili slijepa pojavljuje neovisno o tome je li naučen ili oponašan, što znači da se očigledno radi o urođenim gestama.
Kada prekrižite ruke na prsima, stavljate li lijevu ruku preko desne ili desnu preko lijeve? Glavnina ljudi nije kadra točno opisati kako to čine, sve dok ne učine to još jedanput. Jedan način omogućava im da se osjećaju udobno, drugi ih pak ostavlja u potpunoj nelagodi. Prikupljeni podaci upućuju da je najvjerojatnije riječ o genetičkoj gesti, koja se ne može promijeniti.
Još uvijek traju rasprave jesu li pojedine geste svojstvene nekim kulturama i tako postale uobičajene ili su, pak, genetičke naravi. Većina muškaraca, primjerice, oblači kaput najprije desnom rukom; glavnina žena isto to čini lijevom rukom. Kada muškarac prolazi pokraj žene u prepunoj ulici, obično se tijelom okreće prema njoj; ona se, pak, tijelom okreće od njega. Čini li to nagonski da bi zaštitila grudi? Je li to urođena ženska reakcija ili je ona to naučila nesvjesno, promatrajući druge žene.
Mnogo od našeg osnovnog ponašanja kretnjama je naučeno, kao što je i značenje mnoštva gesti određeno kulturom kojoj pripadamo. Poklonimo stoga pozornost tim stranama govora tijela.
Osnovne kretnje i njihovo podrijetlo
Glavnina osnovnih komunikacijskih gesti jednake su posvuda u svijetu. Ljudi se nasmiju kada su sretni; kada su tužni ili ljutiti, namršte se ili pogledavaju mrko. Kimanje glavom gotovo posvuda znači “da” ili slaganje s nečim. Riječ je o obliku kimanja glavom koji je vjerojatno urođeni pokret, jer se njime služe i slijepi i gluhi ljudi. Njihanje glavom s jedne na drugu stranu upućuje na “ne” i taj je znak neslaganja također jednak posvuda, pa može biti pokret naučen u djetinjstvu. Kad se djetešce naužije mlijeka, okreće glavu u stranu i ne prihvaća majčinu grud. Kad se dijete u mlađoj dobi zasiti hrane, vrti glavom na stranu kako bi otklonilo roditeljski pokušaj da mu stavi još jednu žlicu, te tako brzo spozna da njihanje glavom pokazuje neslaganje ili nijekanje.
Evolucijsko podrijetlo nekih kretnji moguće je ustanoviti duboko u našoj primitivnoj prošlosti. Ckrgutanje zubima potječe iz čina napada, a suvremeni čovjek na taj se način izruguje ili iskazuje svoje neprijateljsko raspoloženje iako, naravno, nikoga ne kani napasti zubima. Smijeh je prvobitno predstavljao prijetnju, a danas se osmijehom iskazuje zadovoljstvo i ugoda.
Slijeganje ramenima također je dobar primjer općeprihvaćene kretnje koja pokazuje da osoba ne zna ili ne razumije o čemu se govori. To je složena kretnja u tri glavna dijela: izloženi dlanovi, uzdignuta i skupljena ramena i podignute obrve.
Baš kako se govorni jezik razlikuje od jedne do druge kulture, tako je i s izražavanjem pomoću kretnji. U jednoj kulturi pojedina gesta je zajednička svima, a u drugoj može izgledati besmisleno ili, pak, imati posve suprotno značenje. Za primjer ćemo uzeti tumačenja i značenje tri uobičajene kretnje rukom: znak kruga, podignuti palac i znak slova V.
Krug ili “OK” gesta
Ova je kretnja postala opće prihvaćena u SAD-u u početku devetnaestoga stoljeća ponajprije u novinama koje su se u ono vrijeme pomamile za uporabom inicijala umjesto uobičajenih fraza. Vrlo su različita stajališta o tome što ustvari znače inicijali “OK”, jedni vjeruju da se time želi kazati “sve u redu” ili što bi neki rekli “okej”; drugi pak tvrde da je pravo značenje suprotno od “knock-out”, to jest K.O. Popularna je i priča kako je to zapravo kratica od “Old Kinderhook”, prema mjestu rođenja jednog od američkih predsjednika u devetnaestom stoljeću, koji je inicijale imena grada uzeo za slogan svoje predizborne kampanje, možda nikad nećemo saznati koja je od ovih postavki točna, ali je ipak izgledno da krug predstavlja slovo “O” u znaku “OK”. Značenje “OK” je općeprihvaćeno u svim zemljama engleskoga govornog područja no, iako se takvo značenje ubrzano širi Europom i Azijom, u nekim zemljama ima drugi smisao i podrijetlo. U Francuskoj, primjerice, znači “ništicu” ili “ništa” , u Japanu može značiti “novac”. U nekim mediteranskim zemljama, pak, to je znak otvora kojim se muškarac označava homoseksualcem.
Za namjernike s drugih kontinenata najsigurnije je prisjetiti se starog pravila: “U Rimu se ponašaj kao Rimljanin.” Tako ćete najsigurnije izbjeći neprilike.
Kretnja uzdignutim palcem
U Britaniji, Australiji i Novom Zelandu uzdignut palac ima tri značenja; općenito se po tome prepoznaje autostoper, zatim je tipičan znak kojim se potvrđuje da je sve u redu, ali kad se palcem naglo trzne uvis, tada dobivamo značenje “Evo ti ga!” ili “Nasjedni!”. U nekim zemljama, primjerice Grčkoj, glavno je značenje “puna mi je kapa”, pa možete samo zamisliti dvojbu australskog autostopera kad uzdigne palac u Grčkoj! Brojeći od jedan do pet, Talijani ovom kretnjom označavaju “jedan”, kažiprstom “dva”, za razliku od većine Australaca, Amerikanaca i Engleza, koji jedan broje kažiprstom, a dva srednjim prstom. U njihovu slučaju palac se diže na brojku “pet”.
Palac se često koristi u kombinaciji s nekim drugim gestama da bi se pokazala snaga ili nadmoć ili, pak, u situacijama kada nas drugi nastoje staviti “pod palac”. U slijedećem poglavlju pobliže ćemo se upoznati s ulogom palca u ovim osobitim prilikama.
Znak V
Ovaj je znak široko prihvaćen u Australiji, Novom Zelandu i Velikoj Britaniji i obično podrazumijeva “Evo ti!”. Winston Churchill popularizirao je V u znak pobjede u Drugom svjetskom ratu (V, victory – pobjeda, nap.), ali je on taj znak s dva prsta učinio dlanom prema naprijed. Dlan okrenut govorniku, međutim, znak je opscene uvrede. U mnogim krajevima Europe znak V dlanom prema unutra, još uvijek je znak “pobjede”. Kada bi Englez tim znakom europskom kontinentalcu jasno dao do znanja da mu ga je puna kapa, ovaj bi mogao naširoko razmišljati o kakvoj to pobjedi misli Englez.
Ovim se znakom u mnogim krajevima Europe također označava broj dva. Ili, opet, da je uvrijeđeni Europljanin nekim slučajem barmen u kakvu kafiću, Englez ili Australac bio bi poslužen s dva vrča piva odjednom.
Ovi primjeri pokazuju da pogrešna tumačenja kretnji u različitim kulturama imaju neugodne posljedice te da bi, prije bilo kakvog zaključka o nečijem govoru tijela, valjalo otkriti iz kojeg podneblja i kulture dolazi takva osoba. Stoga valja odmah napomenuti da ćemo ovdje raspravljati o kulturnoj osobitosti odrasle populacije srednje klase bijelaca u Australiji, Novom Zelandu, Velikoj Britaniji, Sjevernoj Americi i drugdje u zemljama u kojima je engleski materinji jezik.
SKUPINE KRETNJI
Možda najveća pogreška koju početnici u proučavanju govora tijela mogu napraviti jest da jednu gestu tumače neovisno o drugim kretnjama ili okolnostima u kojima je učinjena. Češljanje po glavi, primjerice, može imati više značenja: perut, buhe, znojenje, nesigurnost, zaboravnost ili laž, u zavisnosti i od drugih kretnji u isto vrijeme, tako da u točnom odgonetavanju značenja uvijek moramo uzimati u obzir skupine kretnji.
Poput svakog drugog govora i govor tijela sastoji se od riječi, rečenica i interpunkcija. Svaka kretnja je riječ, a riječ može imati različita značenja. Tek kada riječ stavite u rečenicu zajedno s drugim riječima, kadri ste u potpunosti razumjeti njezino značenje. Geste se pojavljuju u “rečenicama” i precizno otkrivaju istinu o nečijim osjećajima ili naklonostima.”Perceptivna” osoba s razvijenom sposobnošću opažanja, kadra je očitati neizgovorene rečenice i u punom njihovom značenju suprotstaviti nečijim izričajima.
Crtež 5. pokazuje uobičajenu skupinu kretnji za položaj kritičkog prosuđivanja. Najvažnija je kretnja rukom do lica, a kažiprstom uprtim u obraz, dok srednji prst prekriva usta, a palac podržava bradu. Sljedeći dokaz da slušatelj pažljivo prima riječi govornika ogleda se u tome da su noge tijesno prekrižene preko bedara, ruka prebačena preko tijela (obrambeno raspoloženje), a glava i brada spuštene (odbojnost). Ta neizgovorena “rečenica” upućuje na značenje poput: “Ne sviđa mi se što govorite i ne slažem se s vama.”
Podudarnost
Kada biste kao govornik slušatelja, prikazanog na crtežu 5. upitali za mišljenje o onome što ste maloprije rekli, a on odgovorio da se s vama ne slaže, njegovi neizgovoreni signali podudarali bi se s njegovim izgovorenim rečenicama. Riječ i kretnje bi se poklapale i imale isto značenje. Ako bi on, međutim, rekao kako uživa u onome što ste govorili, lagao bi jer između njegovih riječi i pokreta koje je učinio ne bi bilo podudarnosti. Istraživanja pokazuju da neizgovoreni signali imaju peterostruko dojmljiviji učinak nego rečenični izričaj, tako da se u slučaju nepoklapanja valja prikloniti neizgovorenim porukama, a sadržaj izgovorenog jednostavno odbaciti kao nevažan.
Često smo u prilici vidjeti visokopozicioniranog političara kako, stojeći za govornicom, tvrdo prekriženih ruku preko prsiju (obrambeno), spuštene brade (kritičnost), slušateljstvu poručuje kako je blagonaklon i otvoren zamislim mladih ljudi. Možda će pokušati uvjeriti slušateljstvo u svoj topao ljudski pristup, odsječno poput karatista udarajući po govorničkome stalku, Sigmund Freud pribilježio je negdje kako mu je pacijentica govorila o svom sretnom braku dok je istodobno nesvjesno skidala i iznova stavljala vjenčani prsten na ruci. Freud je bio svjestan značenja nesvjesne kretnje i nije ga iznenadilo kad su počeli iskrsavati problemi u braku.
Promatranje skupina kretnji i podudarnost izrečenog i izražavanja pomoću kretnji od ključnog je značenja za točno tumačenje govora tijela.
Kretnje u kontekstu
Osim što valja proniknuti u skupine kretnji i podudarnost jezika i pokreta tijela, sve geste moraju se promatrati u međusobnoj povezanosti u kojoj nastaju. Ako, primjerice, osoba na autobusnoj stanici sjedi prekriženih, čvrsto priljubljenih nogu i uvučene brade, najvjerojatnije je ledeni zimski dan te je promrzla, a uopće nije u položaju da se od ikoga brani. Imate li, međutim, osobu istih pokreta preko puta stola i pokušavate joj prodati poslovnu zamisao, proizvod ili uslugu, takve se kretnje posve točno mogu razabrati kao negativno i obrambeno ponašanje.
U sadržaju koji slijedi sve ćemo geste i kretnje razmatrati u međusobnoj povezanosti i, gdjegod to bude moguće, raščlanjivat ćemo skupine kretnji.
Drugi čimbenici koji utječu na tumačenje
Čovjek koji na stisak ruke uzvraća kao da vam je tutnuo mrtvu ribu u dlan, najvjerojatnije će pretrpjeti objedu da je slabić, a u odjeljku o načinima rukovanja ispitat ćemo razlog ovoj popularnoj teoriji. No, ako čovjek boluje od artritisa, vjerojatno će se poslužiti načinom “mrtve ribe” da izbjegne boll koju mu može nanijeti netko snažniji od njega. Slično, umjetnici, glazbenici, kirurzi i uopće pripadnici osjetljivih zanimanja, najradije se ne rukuju, ali nađu li se u prilici iz koje ne mogu, pribjegavaju “mrtvoj ribi” samo da bi zaštitili sebe.
Osoba odjevena u loše skrojenu ili tijesnu odjeću nije u prilici upotrijebiti stanovite kretnje, što može naštetiti govoru njezina tijela. Riječ je, naravno, o zanemarivoj brojci ljudi, ali je ipak važno razmotriti što utječe na fizičku nemoć ili ograničenje u pokretima takvih ljudi.
Status i moć
Lingvistička istraživanja pokazala su da postoji izravna veza između količine moći, ugleda i prestiža neke osobe i dometa njezina rječnika. Na drugi način, koliko je visoko na društvenoj ili upravljačkoj ljestvici, toliko je sposobnija komunicirati riječima i frazama.
Ispitivanja o izražavanju pomoću kretnji otkrila su uzajamnu vezu između važnosti riječi koje osoba izgovori i množine gesti koje ta osoba koristi da posreduje svoju poruku. To znači da su moć, ugled i prestiž u izravnoj vezi s brojem gesti i pokreta tijela koje učini ta osoba. Čovjek na samom vrhu društvene ili upravljačke skale uporabit će svoj rječnik da bi priopćio što o nečemu misli, dok će se manje obrazovana ili nedovoljno iskusna osoba više osloniti na geste nego na riječi u svojim nastupima.
Glavnina primjera kojima se služim u knjizi prikupljena je promatranjem bijelih ljudi koji pripadaju srednjoj klasi, ali kao opće pravilo vrijedi: što je osoba na višem socioekonomskom položaju, manje se služi gestikulacijom i pokretima tijela.
Brzina stanovitih kretnji te koliko su one očigledne drugima povezana je, također, s dobi svakog pojedinca. Ako petogodišnje dijete, primjerice, svom roditelju slaže, hitro će usta prekriti jednom ili objema rukama (crtež 6.) prekrivanje usta upozorit će roditelja na laž i takva se gesta nastavlja kroz čitav život, jedina je razlika u brzini kojom se to čini. Kada tinejdžer izgovara laž, prinosi ruku ustima poput petogodišnjaka ali, umjesto da usta prekrije dlanovima kao da će pljesnuti, tek prstima lako prelazi do usana (crtež 7.).
Kretnja prekrivanja usta postaje sve profinjenija u zreloj dobi. Kada odrasla osoba laže, njezin mozak upućuje ruci poruku da prekrije usta i tako pokuša spriječiti lažljive riječi, kao što nastoje petogodišnjak ili tinejdžer, ali u posljednji trenutak ruka se povlači s obraza i dotiče nos (crtež 8.) ta kretnja nije ništa drugo do otmjenija verzija geste prekrivanja usta koju nosimo iz djetinjstva. Taj primjer potkrjepljuje tezu da se kod pojedinca, kako postaje stariji, mnoge njegove kretnje razvijaju u profinjenije i manje očigledne, pa je otuda jasnije zašto je teže razaznati geste pedesetogodišnjaka nego posve mlade osobe.
LARNI GOVOR TIJELA
Općenito pitanje glasi: “Je li moguće da je govor tijela lažan?” Opći odgovor na to pitanje je niječan, zbog izostanka podudarnosti glavnih kretnji, mikrosignala koje tijelo upućuje i izgovorenih riječi. Primjerice, ispruženi dlanovi upućuju na čestitost, ali kada prevarant pruža dlanove i smiješi vam se pričajući laž, njegove mikrokretnje ga odaju i nehotice. Zjenice mu se sužavaju, jedna se obrva može podignuti ili kut usana na tren zgrčiti, a svi su ti signali suprotni značenju kretnje otvorenim dlanovima i iskrenom osmijehu. Posljedice su da sugovornik nije pripravan povjerovati u ono što čuje.
Ljudski um posjeduje, čini se, neaktivan sigurnosni mehanizam koji bi registrirao “sporno” kada prima seriju nepodudarnih poruka pomoću kretnji. Poznati su, međutim, slučajevi u kojima se govorom tijela svjesno nastoji zavarati da bi se postigle stanovite prednosti. Prisjetite se, primjerice, natjecanja za Miss Svijeta ili Miss Universe, na kojima svaka sudionica izvodi studiozno pripremljene pokrete tijelom da bi odala dojam topline i iskrenosti. U mjeri u kojoj svaka od natjecateljica može uputiti jednake signale pobrat će i bodove sudaca. No, samo najpripremljenije bit će kadre govorom tijela prevariti, i to nakratko, a naposljetku će tijelo ipak odaslati signale suprotne svjesnim pokretima. Mnogi političari su pravi stručnjaci u laganju govorom tijela, a da bi pridobili glasače koji će povjerovati u ono što govore. Za političara koji je tomu vičan obično se kaže da ima “karizmu”.
Lice, više no ijedan dio tijela, koristi se da bi se prikrila laž. Koristimo se smiješkom, kimanjem, namigivanjem u pokušaju da prikrivamo ali, nažalost, signali našeg tijela otkrivaju istinu i ovdje ne postoji podudarnost između kretnji tijela i signala koji dolaze s lica. Proučavanje takvih facijalnih signala je umjetnost za sebe. U ovoj knjizi tome poklanjam malen prostor, pa onima koje to zanima preporučujem Face Language (Govor lica) Roberta L. Whitesidea.
U zaključku, nemoguće je dulje vremena uspijevati u lažnom govoru tijela, ali, kako ćemo vidjeti, najbolje je naučiti i služiti se pozitivnim iskrenim znakovima u općenju s drugima, a odstraniti sve one geste koje mogu uroditi negativnim signalima. Na taj ćete se način ugodnije osjećati među ljudima i oni će vas prihvaćati kao iskrenu osobu.
Kako lagati uspješno
Nevolja s laganjem je u tome da podsvijest djeluje automatski i neovisno o našoj izgovorenoj laži, pa nas govor tijela tako odaje. Stoga je ljude koji rijetko lažu lako uhvatiti u laži, ma koliko se trsili da djeluju uvjerljivo. U trenutku kada počinju lagati tijelo upućuje suprotne signale i otuda nas prožima osjećaj da nam oni ne govore istinu. Dok laž traje, podsvijest odašilje nervozu, što se očitava kao gesta suprotstavljena riječima koje slušamo. Ljudi kojima je laž sastavni dio posla, kao što su političari, odvjetnici, glumci, televizijski voditelji, usavršili su gestikulaciju i ponašanje tijela do te mjere da je teško “vidjeti” lažu li ili ne, pa ljudi koji ih slušaju nasjedaju bez iznimke.
Takvi usavršavaju svoje geste na dva načina. Ponajprije, uvježbavaju ono što “osjećaju” kao istinsku gestu kada izgovaraju laž, ali u tome uspijevaju samo ako su u duljem vremenskom periodu predano vježbali pričajući laži bez kraja i konca. Drugo, oni su kadri osloboditi se gesti gotovo uopće tako da, dok govore neistine, ne pokazuju niti pozitivne niti negativne kretnje, ali i to je teška i mukotrpna rabota.
Nađete li se u prilici, podvrgnite sebe jednostavnom testu. Otvoreno slažite poznaniku i svjesno nastojite suspregnuti svaku kretnju. Ako i jeste uspjeli potisnuti svaku inače uobičajenu gestu, vaše tijelo će ipak odaslati brojne mikropokrete. Među njima su sitni trzaji mišića na licu, sužavanje i širenje zjenica, orošenje na obrvama, navala crvenila u obraze, jače treptanje očnim kapcima i brojni drugi sitni pokreti koji signaliziraju prevaru. U istraživanju provedenim usporenim snimanjem, kamera odaje da se takve mikrokretnje pojavljuju u djeliću sekunde. Samo vrlo dobro upućeni ljudi kao što su profesionalni ispitivači, stručnjaci za tehnike prodaje, osobe kojima priznajemo osobite sposobnosti opažanja, kadri su takve mikrokretnje uočiti u razgovoru ili tijekom pregovaranja. Najbolji voditelji intervjua i najuspješniji prodavači su ljudi koji su uspjeli razviti nesvjesnu sposobnost da u izravnim susretima s ljudima čitaju mikrokretnje.
Da biste, dakle, uspješno lagali, očigledno je da ćete morati tijelo sakriti od pogleda drugih ljudi. Baš zbog toga policijski istražitelji vole osumnjičenoga smjestiti u stolicu na sredini sobe ili ga osvijetliti tako da je njegovo tijelo potpuno izloženo istražitelju; u takvim okolnostima laži se otkrivaju kudikamo lakše. Naravno, lagati je puno zgodnije sjedite li za stolom koji skriva dio tijela ili vireći preko ograde ili pak iza zatvorenih vrata.
KAKO NAUČITI GOVOR TIJELA
Odvojite barem petnaest minuta dnevno da biste proučavali i otkrivali značenje kretnji drugih ljudi, a istodobno razvijali svijest o vlastitim gestama. Mjesto pogodno za takve vježbe je svako ono gdje se ljudi sastaju i druže. Zračna luka je osobito pogodna za proučavanje cijelog spektra ljudskih kretnji, jer ljudi gestama jasno izražavaju voljnost, bijes, tugu, sreću, nestrpljivost i još mnoge osjećaje. Društveni događaji, poslovni sastanci i domjenci također su odlične prilike. Nakon što ste ovladali umijećem govora tijela, otiđite na domjenak, smjestite se u kutu dvorane poput djevojke s kojom nitko ne želi zaplesati i provedite uzbudljivu večer promatrajući rituale govora tijela drugih ljudi. I televizija nudi odlične prilike za proučavanje komunikacije pomoću kretnji. Stišajte zvuk i pokušajte razumjeti što pokazuje slika koju gledate. Uključujući zvuk svakih pet minuta provjerite koliko ste uspješni u čitanju pokreta koje gledate. Neće vam trebati mnogo vremena da uspije te odgledati cijeli program bez zvuka i da shvatite što se zbiva, baš kao što to čine gluhi ljudi.
